0

BELTAINE – noć svete vatre i seksa

autor teksta: Raif Esmerović

Mnogi ljudi na našim prostorima nisu upoznati sa činjenicom da je obilježavanje prvog maja, te paljenje velikih vatri, zapravo drevna paganska svečanost stara preko dvije i po hiljade godina.

Najkraće rečeno Beltain ili Beltaine (znan i kao Valpurgina noć, Filipojakubska noć, Rudemas, Prvi maj, Giamonios ili Cyntefyn) simbolični je prijelaz iz tame u svjetlo, hladnog u toplo, zime u ljeto. Etimologija naziva Beltaine nije potpuno jasna, ali se obično prevodi kao “svjetlost vatre”. Slog bel može značiti “svijetlo, blistavo” i odnosi se na keltsko solarno božanstvo Belena. Drugi slog taine može se bazirati na riječi teine odnosno vatra.

Kako su svih osam velikih paganskih svečanosti, koje zajedno čine Krug života, utemeljene na slavljenju prirode i posvećene poljoprivredi tako je i prvi maj posebno bitan za stoku i usjeve. Naime, od Beltana bio je običaj da se stoka izvodi na pašu, dok je Samhain označavao prestanak te prakse. Interesantni je navesti kako se zbog hladnije klime u Škotskoj obilježavanje Beltaina ponekad pomjeralo sve do 15.maja.

Prema prazničnom pravilu najprije bi se u selu ugasile sve vatre u ognjištima a potom bi se sa svetih stabala skupljalo devet grana za paljenje dvije žive vatre (teine eigen) kojima se prinosila žrtva u mlijeku, jajima, maslu i hljebu. Između njih bi se provodila stoka, u želji da se tako zaštiti od stočne kuge i drugih bolesti, a potom bi seljani palili baklje u tim vatrama i odnosili ih kući te njima zapalili novu vatru na ognjištima, kako bi im prizvala sreću u dom i potaknula plodnost.

U prazničnoj noći vatra ima posebnu magijsku moć postajući simbol pročišćenja od negativnog razmišljanja, od svega lošeg što se nakupilo u čovjeku tokom zime. Kako bi takav ritual bio učinkovit, ljudi su u znak pročišćenja i hrabrosti preskakali plamen vatre, palili u njima vreće pune slame, ili slamnate lutke, mirisno bilje i grančice svetog drveća. Žene su nekada imale običaj da obuku bijele haljine i na glavu stave vijence od cvijeća. Time su muškarcima davale signale da su spremne za ljubav, nudeći ih vinom ili medovinom.

Zanimljivo je reći kako se ovaj dan smatrao poželjnim za vođenje ljubavi ali nikako ne i za sklapanje braka. Očito se htjelo naglasiti kako u ovom posebnom trenutku sve sile prirode i plodnosti moraju biti slobodne i ne smije ih se ograničavati. Zajednički plesovi nisu se odvijali samo oko ognjišta, već i oko svjetionika koji su izgrađeni u sličnom stilu kao i današnji. Vrpce i ukrasi označavali su simbole plodnosti i života. Također je bio običaj obilaziti svete menhire, gdje su se izražavale tajne želje, a svaka kuća ukrašavala se grančicama gloga, božikovine i cvijećem.

Beltaine se također smatra odličnim danom za početak velikih planova, ali ne i za održavanje svadbe, pošto je taj dan rezervisan samo za Boginju i Rogatog Boga. Smatralo se da vještice i druga nadnaravna bića uoči prvomajske svečanosti kradu ljudima hranu, što je uostalom predočeno i kroz rituale oduzimanja mlijeka kravama čarobnim postupcima. Upravo zbog toga sasvim je sigurno da su praznici Jurjevo 23. aprila i Đurđevdan (Hidirlez), šestog maja, samo kršćanska inačica Beltaina. Ovo je inače standardna praksa kršćanstva, koje nije moglo zatrati stara vjerovanja i drevnu praksu, pa su stoga nazivi paganskih svečanosti zamjenjivani imenima nekih svetaca, namjerno pomjerajući originalni dan obilježavanja nekoliko dana prije ili kasnije. No, običaji slavljenja su ostajali isti.

Haj’, medeti, povuci rep!

U vrijeme Beltaina dešava se sjedinjenje Rogatog Boga i Boginje uslijed čega dolazi do sveopšteg blagoslova plodnosti  koji pada po cijeloj zemlji: budućim usjevima, šumama, rijekama, životinjama i ljudima. Upravo zbog toga prvi maj budi nadu i radost koju ljudi iskazuju kroz veselje, ples, gozbe, paljenje vatre i vođenje ljubavi.

U antičkom dobu, ali i nakon njega, zime su bile iznimno duge i trajale bi do kraja marta ili sredine aprila, donoseći sa sobom velike snježne nanose i jake mrazeve, pa je bilo potrebno na sve moguće načine objezbjediti mnogo zaliha hrane za stoku kako bi preživjela do puštanja na pašnjake. Upravo zbog toga u narodnom kalendaru sjeverozapadne Bosne imamo posebne datume kao podsjetnike na to vrijeme. Naime, Kablići, Stablići i Štapići su period po tri dana, ukupno devet dana, koji počinju 29.marta i završavaju 7.aprila. Oni su vrijeme zadnje zimske zlobe, pošto je u tom periodu najčešće umirala stoka usljed nestašice hrane, dok je napolju još uvijek vladala studen i snijeg. U Velikoj Kladuši zabilježio sam još jedan naziv za period iza navedenih koji se zvao “Haj’, medeti, povuci rep!” odnosno time se govorilo da su seljaci tražili pomoć komšija da zajedno napolje izvuku uginulu stoku iz staje. I u bosanskom narodnom kalendaru, kao i u onom keltsko-paganskom, godina se dijeli samo na dva perioda: ljeto i zime. Sve su to, naime, jasni dokazi jakog keltskog uticaja koji je ostao duboko utkan u ovo podneblje.

Rituali i stari običaji

Noć uoči Beltana kao stvorena je za magiju i dok traje možete, ako krenete u prirodu, ugledati vile ili čuti njihovu pjesmu. Ovo je noć prepuna magičnih naboja i čudesnih iskrica. Zato plešite, pjevajte, vodite ljubav! Ne zaboravite zaželiti želju dok skačete preko zapaljene vatre! Popijte s voljenom osobom čašu vina u koju ste stavili svježi proljetni cvijet. Ovo je praznik Velikog vjenčanja Boga i Boginje te stoga Beltaine slavi seksualnost, senzualnost, povezanost, razmnožavanje, rođenje, život, smrt, ponovno rođenje. Iskoristite ovu čarobnu noć za neku ceremoniju pročišćenja, ljubavnu magiju ili ritual plodnosti. Prizovite mjesečevu boginju Rhiannon i zamolite je za ljubav, seksualnost, strast i suosjećanje. Ona vam može pomoći u stvaranju, postizanju umjetničke inspiracije te materijalizaciji vašeg sna.

Običaj je da se rano ujutro na Beltain djevojke i žene umiju kapljicama rose, kako bi bile lijepe cijele godine. Zatim trebaju isplesti vijenac od proljetnog cvijeća i baciti ga u potok, rijeku ili jezero. Time blagoslivaju vodu i pozdravljaju njezina bića.

Tokom prvog maja ljudi su odlazili na menhire (sveto kamenje) i izražavali im svoje želje. Osim toga prije Beltana kuća bi se detaljno očistila kako bi se time odala počast Suncu. Kao zanimljivost nije na odmet podsjetiti se da su naši preci Iliri imali običaj da na Beltain zakolju bika kako bi uz gozbu proslavili ulazak u svijetli i topli dio godine.

I za kraj treba citirati staro pagansko vjerovanje koje kaže slijedeće: Ko se zaljubi u noći Beltaina njegova će ljubav trajati cijeli život. Vrijedi riskirati, zar ne?

I ne zaboravite :“Sudbina je zapisana tu negdje među zvijezdama, ali i u trećoj dimenziji!“.

POVEZANI ČLANCI