0
IZGUBLJENI SIMBOLI - NIMBUS

IZGUBLJENI SIMBOLI – NIMBUS

IZGUBLJENI SIMBOLI – NIMBUS

Oreol ili Aureola (na latinskom aurea = zlatna) je krug ili disk svjetlosti koji prvenstveno predstavlja solarni simbol koji okružuje glavu svete osobe. Takođe se zove Halo ili Nimbus kada izgleda kao blistavi oblak oko glave, Lunula ako ima oblik polumjeseca ili Mandorla kada okružuje čitavo tijelo. Koristio se u ikonografiji različitih religija kako bi ukazao na svetost određene ličnosti, ali se koristio i prilikom prikaza vladara ili heroja.

Halo u vidu svijetlog prstena oko glave simbolizuje duhovnu moć, za razliku od krune koja predstavlja temporalne moći. U sakralnoj umjetnosti antičke Grčke i Rima, hinduizma, budizma, islama i hrišćanstva i ostalih religija svijete osobe mogu biti prikazane sa oreolom u obliku kruga svjetlosti ili plamena, koji može okruživati glavu ili čitavo tijelo. Oreol može biti prikazan bilo kojom bojom ili kombinacijom boja što zavisi od kulture ili pak religije u kojoj je prisutan.

Pojava diskova i širokih prstenova oko nebeskih tijela uobičajena je na Suncu i Mjesecu. Vavilonci su ih marljivo proučavali. Disk ili krug oko Sunca može se tačno nazvati “anthelia”, a prsten oko Mjeseca “halo”. Uobičajeniji naziv je “oreol”, što u ograničenom smislu znači ovalni ili eliptični zrak svjetlosti.

Halo vodi porijeklo iz magične simbolike Vavilonaca i Egipćana, što potvrđuju slike iz drevne egipatske “Knjige mrtvih”, gdje se koristio kao simbol sunčeve moći i besmrtnosti. Običaj egipatskih i sirijskih kraljeva bio je da se predstavljaju solarnom zrakastom krunom koja je ukazivala na status polubogova. U helenističkoj umjetnosti bog sunca Helios često se pojavljivao sa zracima, a u Rimu je to bilo Nepobedivo Sunce (Sol Invictus).

U staroj Grčkoj njegov izgled je najvjerovatnije povezan sa uvjerenjima Grka, koji su vjerovali da bogovi, koji se pojavljuju u ljudskom obliku, emituju sjaj, gdje je cijelo tijelo osvjetljeno zračenjem iz etera. U Rimu je halo prvo korišten samo za umrle careve kao znak nebeskog blaženstva, ali su potom i živi vladari dobili zrakastu krunu (corona radiata), a nakon 3. vijeka i običan nimbus bez zraka, jer su carevi sada htjeli da se smatraju dostojnim velike časti, ali više ne kao božanska bića.

U ranoj hrišćanskoj umjetnosti od zrakasti nimbus kao i disk bez zraka usvojeni su u skladu sa tradicijom da prikažu nebesku slavu. Sunce i feniks dobili su vijenac ili ražvastu krunu, ali su hrišćanski carevi za svoje zvanične portrete usvojili jednostavan kružni nimbus. Od sredine 4. vijeka, na portretma Hrista se prikazuje i ovaj carski atribut, kao što je i Jagnje Božje bilo i njegov simbol.

U Srednjem vijeku je nastavljeno širenje simbolike, tako je pojavljuje nimbus koji sadrži krst, uobičajen na figurama Hrista, koji označava iskupljenje kroz krst, i kvadratni nimbus koji se povremeno kombinuje kod živih osoba, da bi okarakterisao četiri kardinalne vrline. Ideja o kardinalnim vrlinama, čvrstini kvadratnog kamena ili nesavršenosti četvrtastog lika u kontrastu s okruglom, bila je tek kasniji razvoj.

Kružni nimbus je često bio povezan sa simbolima krsta i Hristovog monograma. Sa tim u vezi, u 4. i 5. vijeku postojao je krsni nimbus i monogramski nimbus. Krst i monogram Hrista bili su pored ili iznad glave Hrista i Jagnjeta. Ponekad oko krstolikog nimbusa nema kruga, već tri vidljiva kraka krsta koja daju isti efekat. Simbol Nimbusa je u početku bio rezervisan samo za Božanstvo, ali je kasnije proširen i na Bogorodicu kod koje je obavijao cijelo tijelo. Često je oblak nimbusa dobijao izgled vijenca raja ili slave koja imitira sunčeve zrake.

Povremeno se nimbus sastojao od sedam golubova (sedam darova Svetoga Duha) ili anđela. Anđeli se koriste u velikim slikama Posljednjeg suda ili neba, na primjer u “slavi” italijanskih kupola. Tako Rafaelo u slikanju halo oblaka koristi delikatne anđeoske glave. Anđeli takođe formiraju nimbus oko glave Bogorodice ili joj biva dodjeljeno dvanaest zvijezda Apokalipse. Na dalje se nimbus redovno koristio u prikazima Hrista, Bogorodice, Anđela i Svetaca tokom cijelog Srednjeg vijeka. Međutim, od 15. vijeka, s porastom naturalizma u renesansnoj umjetnosti, kod Mikelanđela i Ticijana nimbus je tretiran kao disk pričvršćen na leđa glave sveca što je dovelo do pada italijanske umjetnosti.

Riječ “halo” na latinskom jeziku prevodi se kao “oblak” i označava božanski sjaj. Vjeruje se da halo može da ima različit oblik i raspon boja. Najčešće u ikonama i slikama nimbus ima zaobljen oblik. Na kasnijim slikama Boga Oca pojavljuje se u obliku jednakostraničnog trougla ili dva isprepletena trougla koji sugerišu Trojstvo, ili u obliku šestougla. Triangularni nimbus ili halo u obliku romba označavao je Boga Oca i smatra se da je bio isključiva pripadnost Božanskom i najčešće je ograničena samo na Vječnog Oca, dok su ostali članovi trojstva, Bog Sin i Bog Sveti Duh prikazivani samo sa okruglim nimbusom.

Nimbus u obliku polumjeseca dobio je ime lunula a onaj u obliku ovala dobio je ime mandorla po obliku badema. U Nemačkoj je riba ili riblji mehur dogovoren za Hristov simbol. Na nekim slikama Hrista, nimbus ima upisan krst, pa se zove krsni nimbus i on se nalazi na simboličkim slikama. Islamska umjetnost takođe koristi sliku oreola u raznim minijaturama, ali u njima može pripadati ne samo svecima, već i običnim ljudima. U Vizantiji je bilo uobičajeno da se prikažu kraljevske osobe sa oreolom.

Halo se najčešće prikazivao uz pomoć zlatne, žute ili bijele boje kada predstavlja svjetlost ili crvene boje kada predstavlja plamen. U grčkoj mitologiji plavi halo je bio atribut Zevsa kao boga nebesa. Rimljani su također, imali plavi halo, kao atribut Apolona i Jupitera. U ranom hrišćanstvu plava boja je označava nebesku slavu i koristila se u nimbusu za popunjavanje unutrašnje površine, mada je u većini haloa unutrašnji dio bio bijel. U mozaicima je od 5. i 6. vijeka plava boja je zamijenjena zlatnom. Freske iz ovog perioda takođe pokazuju odgovarajuću žutu boju kao što se može vidjeti na primjer u slikama u katakombama i minijaturama. U budističkoj umjetnosti često se može vidjeti u obliku crvenig plamena oko cijelog tijela.

Vizija i značenje nimbusa u hrišćanstvu su različiti. Tako je u djelima katoličke umjetnosti nimbus prikazivan kao prsten iznad glave sveca, koji je simbol nagrade za njegovu pravednost i vjeru, dok je u pravoslavlju prikazivan kao sjajan krug, otkrivajući prosvjetljenje duha. Slično značenje oreola obdareno je islamom. U budizmu postoje i slične slike, često znače moć duha, duhovnu moć, različitu od sekularne moći.

Igor Brusin

Image by Linus Schütz from Pixabay

I ne zaboravite :“Sudbina je zapisana tu negdje među zvijezdama, ali i u trećoj dimenziji!“.

POVEZANI ČLANCI