Koliko volite – sebe?

 Koliko volite – sebe?

Ljubav prema sebi nije sebična, ona je preduvjet za naš osobni razvoj. Tek kad volimo sebe, možemo istinski voljeti i razumjeti druge. Iako nam je sposobnost da se volimo urođena, s odrastanjem smo je počeli gubiti. Vrijeme je da ponovno uspostavimo intiman odnos sa sobom

Odgojiteljica u vrtiću pripremila je nešto posebno. Pokazuje djeci prekrasnu kutiju ukrašenu šarenim papirićima, raznobojnim trakama i svjetlucavim kamenčićima koju je sama napravila. „Draga djeco, u ovoj se kutiji nalazi nešto dragocjeno, posebno, jedinstveno na cijelome svijetu…“, govori im pozivajući ih da stanu u red kako bi, jedan po jedan, zavirili u kutiju i pogledali skriveno blago. Uzbuđena djeca prilaze i, kako koje dijete dođe na red i zaviri ispod poklopca, u zrcalu ugleda – svoje lice! Mnoga mala lica zasjaje, a neki radosno uzvikuju: „To sam ja!“

Najveće blago

Poruka ove priče je jasna – najveće blago koje možemo otkriti smo mi sami. No u nekom trenutku odrastanja prirodnu i spontanu radost otkrivanja sebe prekine nemilosrdan glas unutarnjeg kritičara kojem nikad nismo dovoljno lijepi, dobri, pametni, uspješni… Kad i zašto ljubav prema sebi postane nešto što moramo zavrijediti, zaraditi, dokazati, umjesto da ostane prirodno stanje bića?

Dijete se rađa s urođenom sposobnošću da voli sebe i druge te svijet koji ga okružuje. Osnivač psihoterapijskog pravca koji se naziva transakcijska analiza, dr. Eric Berne, navodi kako se djeca prirodno osjećaju kao prinčevi i princeze, obavijeni ljubavlju sve dok ih negativni vanjski utjecaji – nečija kritika, zabrana, pogrdna riječ – ne navedu da pomisle kako su zapravo ružne male žabe u svijetu svemoćnih divova.

Otad pa nadalje svako dijete puno energije usmjerava na to da shvati što se divovima sviđa i kakvo treba biti, jer o tome ovisi njegovo preživljavanje. Vlastite želje i potrebe stavljaju na drugo mjesto. Djeca uče da je ljubav uvjetna, da će biti voljeni ako su poslušni, pametni, ništa ne traže za sebe…

Svaka porodica ima svoja nepisana pravila

Lista uvjeta je beskonačna i varira od porodice do porodice. Svaka porodica ima svoja nepisana pravila o tome tko i zašto zavređuje ljubav. Ako rana iskustva unutar porodice značajno oštete djetetovu sliku o sebi, umjesto ljubavi prema sebi osjećat će sram i nevrijednost. Ostat će ovisno o drugima i njihovu odobravanju ili pak napraviti obrat i projicirati vlastiti osjećaj nedostatnosti na druge stalno ih kritizirajući i pronalazeći njihove greške i tako pokušati sebi dokazati da ipak nešto vrijedi.

Suštinska potreba djeteta, a i svake odrasle osobe, jest da bude voljeno upravo onakvo kakvo jest, da cijelo njegovo biće bude prožeto prirodnom spoznajom da vrijedi zato što je živo, zato što postoji. Većina nas to nije naučila u djetinjstvu zato što roditelji nisu mogli prenijeti iskustvo koje nikada ni sami nisu imali – ni njih nisu voljeli samo zato što postoje. Ako uspijemo sami razviti bezuvjetnu ljubav prema sebi, kvaliteta našeg života drastično će se promijeniti.

Ego-ljubav?

Gotovo je nemoguće riječima obuhvatiti slojevitost i bogatstvo pojma ljubav jer on nadilazi područje uma i verbalnih opisa. Ljubav je mnogo više od emocije, ona je temeljni životni stav i gradivna tvar našeg bića. Ljubav prema sebi povezana je s odnosom koji osoba ima sa samom sobom. Postoji ljubav prema sebi koja je zasnovana na egu i ljubav prema sebi koja proizlazi iz duhovnog bića čovjeka. Pod egom se ovdje podrazumijeva sklop uvjerenja i vrijednosti koji definiraju čovjekov identitet i služe kao filtar na osnovi kojega se vrednuju ljudi i životna iskustva.

Ego-ljubav je uvjetna, povezana je s idealnom slikom o sebi, razvijena je na osnovi potiskivanja nepoželjnog i potrebe da se dobije odobravanje drugih. Osnovna funkcija ego-ljubavi je zadovoljenje osnovnih potreba čovjeka – potrebe za preživljavanjem, sigurnošću, pripadanjem, ljubavi. Ljubav prema sebi koja se zasniva na egu daje važnost pojavnostima, onome što drugi vide i zasniva se na procjeni vlastite vrijednosti na osnovi toga koliko odgovaramo idealima svoje okoline.

Uvjetna ljubav

Uvjetna ljubav jačat će ovisnost o pravilima sustava kojem osoba pripada te kao takva predstavlja instrument kontrole nad ljudima. Takva je ljubav u suštini šuplja, isprazna, drži nas vezanima uz žrvanj zahtjeva okoline te nas iscrpljuje u beskonačnim nastojanjima da se dokažemo te tako održimo teško stečeno i krhko samopouzdanje i samopoštovanje.

U stalnom nastojanju da održimo željenu sliku o sebi sve se više udaljavamo od svoje iskonske prirode pa sve više detalja o sebi skrivamo, i od sebe i od drugih. Ako život ne teče onako kako smo zamislili, ljubav prema sebi zasnovana na egu počinje se urušavati, kao kula od karata, a pad u dubine je bolniji jer nema (vlastitih) raširenih ruku koje će nas utješiti i liječiti zadobivene rane. Samopoštovanje i samopouzdanje pojmovi su koji su, propagirani borbom žena za ravnopravnost, zauzeli čvrsto mjesto u sustavu vrijednosti mnogih djevojaka i žena, no gube na snazi ako se ne temelje na istinskoj ljubavi prema sebi.

Duhovna dimenzija

Christine Arylo, autorica koja je svoj rad posvetila istraživanju ljubavi prema sebi, u knjizi Ludo zaljubljena u sebe opisuje svoje iskustvo predavanja studenticama jednog prestižnog sveučilišta. Prvo pitanje koje je postavila djevojkama bilo je cijene li i poštuju li sebe. Gotovo sve ruke su se podigle u zrak, a bile su to mahom osviještene, ambiciozne i samouvjerene mlade žene, željne poticaja kako da se još više osnaže. No, već sljedeće pitanje „Volite li sebe?“ izazvalo je sasvim drugačiju reakciju. Jedine osobe koje su podigle ruku bile su sama Christine i njezina suradnica koja je sjedila u prvom redu.

Ostale djevojke su se zbunjeno pogledavale, uz tihi žamor i hihotanje kojima su prikrivale nelagodu. Očito je da su djevojke instinktivno vrlo jasno osjetile razliku između pojmova samopoštovanje i ljubav prema sebi. Velika je razlika u poštovanju koje sami sebi iskazujemo samo ako uvijek iznova dokazujemo koliko toga znamo i možemo i onog poštovanja koje osjećamo zbog same činjenice da smo ljudsko biće, bez obzira na to jesmo li izvojevali najveću pobjedu ili smo ranjene, nemoćne, slabe.

Ljubi bližnjega kao samog sebe?

Tako prirodna, tako jednostavna, a opet tako teško dostižna, bezuvjetna ljubav prema sebi kvaliteta je koja ispunjava naše najdublje potrebe, povezuje nas s našim iskonskim željama i bićem. Kad istinski zavolimo sebe, konflikti i rat u nama prestaju. Nastali mir i harmonija ispunjavaju nas spokojem i radošću za kojima smo tako dugo žudjele. Tad utihne i onaj vječno kritičan glas u nama, koji psihoanalitičari nazivaju super-ego, a razvio se na osnovi prije spominjanih poruka okoline kakvi trebamo biti, što trebamo postići da bismo bili prihvaćeni, zavrijedili poštovanje i ljubav. Internalizacijom tih poruka, usađujući ih u svoj identitet, postavili smo ih kao uvjete koje moramo zadovoljiti da bismo zaslužili vlastito poštovanje i ljubav, ali kad zavolimo sebe, ovaj glas gubi moć.

Bezuvjetna ljubav prema sebi uključuje duhovnu dimenziju, ona je kvaliteta koja dolazi s najviših razina bića. Bezuvjetna ljubav ne poznaje prosuđivanje i nije povezana s nagradom ili kaznom. Duhovna ljubav usko je povezana s kvalitetama kao što su blagost, nježnost, prihvaćanje, suosjećanje, razumijevanje, strpljivost. Bezuvjetna ljubav ne dolazi izvana, ona je suština našeg bića. Kao što kaže pjesnik Jelaluddin Rumi: „Tvoj zadatak nije tražiti ljubav, nego pronaći i ukloniti sve barijere u sebi koje si postavio da je spriječiš.“

U kršćanskoj tradiciji jedno od etičkih načela, na temelju Isusovih učenja, glasi „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Zašto se onda ljubav prema sebi u zapadnom svijetu tradicionalno povezuje s pojmovima kao što su sebičnost i egoizam te kod mnogih izaziva negativnu reakciju? Možda zato što je osoba koja voli sebe „problematična“ za društvo jer je manje podložna utjecajima drugih te je njome teže manipulirati, čemu teži svaki društveni sustav. Osoba koja bezuvjetno voli i cijeni sebe spontano će slijediti svoj jedinstveni razvojni put i stvaralačke potencijale te se neće posve uklapati u društvene norme koje od nas traže poslušnost.
Preuzeti odgovornost
Njemački filozof i psihoanalitičar Erich Fromm u svojoj knjizi Umijeće ljubavi naglašava da ljubav prema sebi predstavlja temelj sposobnosti voljenja drugih. Ističe da je voljeti sebe upravo suprotno od biti egocentričan, sebičan, umišljen. Egocentrični ljudi, zapravo, neprekidno nastoje utažiti glad za pažnjom i ljubavi tražeći je izvan sebe, od drugih, a ni najveća ljubav koju primamo od druge osobe ne može trajno nadomjestiti ljubav prema sebi.

Voljeti sebe znači preuzeti odgovornost za sebe i svoj život, brinuti se za sebe, poštovati i upoznavati sebe jednako prihvaćajući i svoje snage i svoje slabosti. Tek kad to postignemo, kako naglašava Fromm, u stanju smo istinski voljeti drugo ljudsko biće. Istinski voljeti sebe znači u svakom trenutku biti svjestan onoga što nas njeguje iznutra i to odabirati te se odmaknuti od stvari za koje osjećamo da su štetne po nas. Voljeti sebe znači postupati sa samim sobom kao što bismo postupali s najdražom prijateljicom ili voljenim djetetom.

Samopoštovanje nije dovoljno

Christine Argylo kao dio svog manifesta Ludo zaljubljena u sebe navodi: „Vjerujemo da svaka žena ima pravo duboko voljeti sebe, poštovati vlastito tijelo, um i duh, bez potrebe da se uklopi u tuđe predodžbe o tome kako treba izgledati lijepa, inteligentna i uspješna žena. Ona ima slobodu da zaista živi sebe onakvom kakva jest u svojoj duši, sa svim svojim kvalitetama i manama. Žena koja voli sebe ne srami se same sebe niti ima potrebu žrtvovati se za druge, ne prihvaća manje ili lošije od onoga što iskonski želi.

Samopoštovanje samo po sebi nije dovoljno. Za trajno zadovoljstvo potrebno je voljeti sebe. Ljubav, sloboda, mir i sreća za kojima teži svaka žena uvijek započinju unutar nje same.“ Voljeti sebe ne znači manje voljeti druge, naprotiv. Tek tada možemo iskonski voljeti i prihvaćati druge onakvima kakvi jesu, bez potrebe da ih mijenjamo. Iz punine svojega bića možemo slobodno davati bez kalkuliranja, radosno dijeliti s drugima…

Dijete u nama

Koncept unutarnjeg djeteta, već dugo prisutan u psihologiji, označava dio nas koji je izvor životne radosti, kreativnosti, sposobnosti da se doživi čarolija u svakodnevnim stvarima, ali i onaj dio koji je duboko povrijeđen jer njegova priroda nije poštovana od ranih dana. Nažalost, većina odraslih ljudi potisnula je unutarnje dijete koje posramljeno i odbačeno čuči u dubinama bića, čekajući iscjeljenje. Nije moguće trajno razviti zdravu ljubav prema sebi, a da ne zavolimo svoje unutarnje dijete i ponovo steknemo njegovo povjerenje.

Zapitajte se koliko ste se puta oglušili na signale svojeg tijela, emocije, koliko je puta uvijek nešto drugo bilo važnije od vas samih? Nije uvijek poanta učiniti ono što nam kaže unutarnji, dječji poriv, nego osvijestiti i saslušati potrebe tog dijela nas i dati mu podršku. Možda se nećete uvijek moći odmoriti baš onda kad biste htjeli, no možete uvažiti umor i u svom životu polako pronalaziti vrijeme i mjesto da zadovoljite i tu svoju potrebu. Možda ste, primjerice, povrijeđeni.

Jasno postavljene granice

To ne znači da trebate dopustiti unutarnjem djetetu da se sveti onome tko ga je povrijedio, nego da ćete si dopustiti osjetiti tu povredu i prigrliti se i istražiti zašto se tako osjećate. Kontakt s unutarnjim djetetom nipošto ne predstavlja samo njegovanje i slušanje tog dijela sebe, iako je to važan prvi korak. Osim ljubavi, unutarnje dijete treba i sigurnost koju dobiva kad mu se jasno postavljaju granice – kad je njegovo vrijeme, a kad mjesto na unutarnjoj pozornici valja prepustiti odraslom dijelu.

Postoji mnogo načina kako možemo poticati razvoj ljubavi prema sebi, no pritom je važno imati na umu da ona nije nešto što možemo stvoriti isključivo voljnim naporima. Možemo i trebamo iscijeliti svoje emocionalne povrede, raditi na vlastitim uvjerenjima, promijeniti prioritete, osigurati kvalitetno vrijeme za sebe i sa sobom – sve su to, bez sumnje, važni koraci, ali onaj konačni korak stapanja sa samim sobom ima pomalo mističnu kvalitetu, on je Božji blagoslov (ili kako god nazvali duhovnu dimenziju bića) i dogodit će se onog trenutka kad za to dođe vrijeme.

Melita Reiner
sensaklub.hr